DOBRI "STARI" EMIL

Uredništvo Dubrovačkog lista primilo je otvoreno pismo bivšeg trenera Juga Emila Nikolića kojega dosimo u cijelosti: - Dugo sam razmišljao što ću vam napisati jer dvadeset godina uz Juga, prvo kao igrač, zatim kao pomoćni trener i zadnjih pet godina kao prvi trener Juga u sjećanja donose pomješane emocije, ponos u srcu i suzu u očima.Moj prvi susret sa Dubrovnikom, Jugom, Upravom i navijačima i ono što smo zajedno ostvarili zauvijek će mi ostati urezano u sjećanje, koje mi nitko ne može oduzeti svakojakim natpisima koji se u posljednje vrijeme pojavljuju u javnim glasilima. Imam moralnu potrebu objasniti vam razlog mog odlaska koji mi je nametnut od najužeg dijela Uprave, a svi znamo od koga. Vjerujem da ćete se složiti da klub tradicije, gosparstva i ponosa najtrofejnijem treneru u svojoj povijesti nije smio dopustiti da mu se na pločniku kafića obznani kako je nepoželjan u klubu.Osjetio sam potrebu podnijeti izvještaj Upravi kluba kojeg sam kao trener i bio dužan podnijeti. Tražio sam u ime svih članova Uprave kluba da se navedu argumenti za moj odlazak. „Argumente" je izložio jedan član: „Vičeš na igrače..., komentiraš događaje u omiljenom kafiću..., anarhija ti je na klupi..." Ako su to razlozi za moju smjenu, onda nemam riječi...A sada dragi igrači, kažu da ste vi glavni krivci mog odlaska... Nitko me u to ne može uvjeriti i nitko mi neće pomutiti osjećaje kad mislim o vama. S vama sam provodio više vremena nego sa svojom djecom i znam vas svakoga u dušu. Da je bilo trzavica, bilo je, a gdje ih nema, pa imamo ih svi i u obitelji, a vi ste sve ove godine bili moja obitelj. Žao mi je što ste izmanipulirani i što ste postali pijuni „velikih igrača" ili su vas samo tako pokušali prezentirati. Bez obzira na sve ne zamjeram vam ništa jer su većina vas još uvijek samo djeca i ne razumijete pozadinu ovih igara. Nikada neću zaboraviti sretne trenutke provedene s vama i nadam se da ćete isto tako kao što ste postali veliki igrači postati i veliki ljudi. Želim vam sve najbolje u životu, a ako u bilo kojem segmentu života, bilo privatnom ili profesionalnom, osjetite potrebu čuti moje mišljenje objeručke ću vam pomoći na bilo koji način. Ponosan sam što sam radio s vama.Zahvaljujem se i svim ostalim članovima Uprave VK Jug, koji su mi ukazali povjerenje od samih početaka, pa sve do današnjih dana. Vjerujem da ste i vi ponosni što smo zajedno bili dio najtrofejnijeg razdoblja kroz dugu povijest Juga.A sada, dragi navijači, ponosni jugaši, osjećam da mi je najteže pisati vama jer vaša ljubav, fanatizam i strast koja se prenosi s koljena na koljeno čini dubrovački vaterpolo prepoznatljivim i jedinstvenim u svijetu. Uz Juga ste bili oduvijek i za Juga živite. Moja sjećanja na vas su još od dana kad ste nas bodrili u devastiranim Kuparima pa sve do kišovite Barcelone gdje ste pjevali Jugovu himnu „ Tre, tre, trese se tko u Juga dirne se", a tresli ste se i vi, ali od hladnoće i kiše koja vas nije mogla zadržati u toplim hotelima. To mogu samo najveći i najodaniji.Imali ste priliku pročitati da mi je ponuđen basnoslovni ugovor koji nisam potpisao pa vam želim objasniti i zašto. Ugovor je uključivao plaću kao i do sada i petnaest kvadrata stambenog prostora za dvije godine ugovora (što je trebala biti moja prva nekretnina od Juga). Možda ćete misliti da sam neskroman, ali tek zbog usporedbe, bolje su ugovore sklapali igrači koji su većinu utakmica prosjedili na klupi za rezerve.Moj razlog nepotpisivanja ugovora je bio sljedeći: jedan članak ugovora je glasio: „poslodavac treneru može dati otkaz bilo kad, u bilo koje vrijeme bez objašnjenja". Zaštitili su sebe, ali ne i mene. S tim člankom ugovora je narušen moj ljudski i profesionalni dignitet. Uostalom, nemojmo se zavaravati, nepotpisivanje ugovora uopće nije bilo razlogom razlaza sa Jugom jer svi znamo da je sve unaprijed izrežirano i samo se čekao trenutak. Hvala vam još jednom, za svaki poziv i poruke koje mi šaljete ovih dana, za svaki stisak ruke, za svaku riječ podrške, za svako tapšanje po ramenima, čak i kad nismo bili najbolji.Hvala za još puno toga šte se riječima ne može izreći i zato mi je žao što odlazim, ali u svemu sam tome ponosan što odlazim uzdignuta čela, čistog obraza uz osjećaj da svakoga mogu pogledati u oči. A mogu li mene pojedinci iz ove priče??? Sumnjam...Tko zna, možda se opet sretnemo u istom okruženju u nekim boljim vremenima...Emil Nikolić